Nakon što sam preselio u Dublin puno ljudi me pita kako mi je što se dešava pa eto da napišem nešto.

I tako nakon dužeg promišljanja odlučio ja otiću u Dublin. Pregledao sam web oglase sa IT poslovima i našao nekoliko agencija preko kojih firme traže radnike. U Irskoj je to dobro rješeno jer firma plati agenciji da nađe radnika tako radnika ništa ne košta a firmi je dobro jer agencije donekle služi kao filter i proslijedi profil ljudi koje firma traži. I napokon sam, nakon mjesec dana iscrpljujućih intervjua, 10.11.2014. našao posao, potpisao ugovor (isprintao, potpisao, skenirao) i kupio avionsku kartu u jednom smjeru za Dublin. Plan je bio odletiti u Dublin 19.11.2014. i početi sa novim poslom 24.11.2014.

Prvi Dojmovi su predivni. Nema velikih zgrada, ko da se nalazim u nekom gradiću. Ljudi su topli u ugodni. Jako velika razlika se vidi ponašanju ljudi na ulici, u trgovini, na poslu, itd. sobzirom na Hrvatsku. To su mi i drugi rekli i stvarno je tako. Dublin je ljepo uređen i pun života, u centru se svaki dan može vidjeti neki šou na ulici. Svakodnevno susrećem ljude sa iz djelova svijeta i baš mi je zanimljivo vidjeti toliko nacionalnosti na jednom mjestu. Jedna stvar koja me jako začudila je ponašanje pješaka u prometu. Naime, naknadno sam saznao da u Irskoj pješaci ni u kojem slučaju ne mogu dobiti kaznu od policije i onda mi je bilo jasno zašto ljudi skaču pod aute, pretrčavaju na crvenom, pretrčavaju nasred raskrižja, itd. Baš sam neki dan vidio kako je cura zaustavila dečka koji je krenuo preko ceste sekundu prije nego su krenuli auti. On je Irac a ona Francuskinja i dere se na njega svaki put kad pretrčava na crvenom, a on njoj se smije. Išli smo u istom smjeru pa smo se zezali na tu temu.

Prvobitni plan je bio da nekoliko dana provedem čisto turistički i onda kada počnem radit uz posao rješavam papire i sve ostalo potrebno za trajno preseljenje. No na kraju se ispostavilo da sam imao sreće što sam došao nekoliko dana ranije pošto u Irskon državne službe i banke većinom rade od 10 do 16 sati. A meni je radno vrijeme od 9 do 17. Kasnije sam saznao da je to kod njih sasvim normalno i ljudi za vrijeme marende trče obaviti takve obaveze. Problem je što za podignuti PPSN (nešto kao OIB) postoji samo jedno mjesto u Dublinu i zna biti velika gužva neki čekaju satima u redu. Ja to nikako ne kužim ali eto, tako je to tu. Sa druge strane birokracija u Irskoj je divna. Kao stranac mi je trajno preseljenje i rad na neodređeno trebalo manje vremena i papira nego za, npr. upis fakulteta u Hrvatskoj kao Hrvatski državljanin. Ni to mi nije jasno, ali opet, tako je to kod nas. Ukoliko nekoga zanima što je sve potrebno napraviti za trajno se preseliti u Irsku detaljan opis se može naći na http://stelfox.ie/wp-content/uploads/2013/11/Relocating-to-Ireland-Guide1.pdf

Nakon što sam riješio PPSN i bankovni račun trebao sam naći smještaj (dok nisam našao trajan smještaj privremeno sam iznajmio sobu). Nalaženje smještaja (ili bilo kakvog trajnog smještaja) u Dublinu je trenutno nemoguća misija. Kako je Irska otvorila granice cijeloj europskoj uniji tako je u Dublin došo ogroman broj ljudi koji naravno moraju negdje živjeti. Irci kažu da se vrijednost nekretnina u Dublinu u zadnjih nekoliko godina učetverostručila. Trenutno je minimalna cijena sobe 400 eura mjesečno, garsonje 650 eura mjesečno, jednosobnog stana 800 eura mjesečno i dvosobnog stana 1200 eura mjesečno. Naravno ima i jeftinijih ponuda ali nisu u stanju za normalan život.

Na poslu je atmosfera fantastična. Svi su dragi i radi se opušteno. Imamo na poslu društveni klub koji mi, pošto sam se učlanio, mjesečno uzme 0.4% plaće i sa tim novcem se organiziraju društvene aktivnosti. Već sam upoznao dosta kolega i baš su dragi. Doduše, trebati će vremena da ih upoznam i zapamtim svih 160 no nigdje mi se ne žuri. Našao sam smještaj 10 minuta pješke od posla tako da ne moram dugo putovati i na putu do posla prolazim kraj kanala kojem su patke i labudovi. Baš ih je ljepo vidjeti. Također po gradu imaju taksi-kočije koje vuku konji. Čini mi se da je to više turistički ali svejedno ih je ljepo vidjeti.

Što se cijene života tiče jako je različito nego u Hrvatskoj. Hranu se, ako se zna gdje kupovati, može naći po skoro istoj cijeni kao u Hrvatskoj. Sve osnovne životne potrebštine su vrlo jeftine i lagano dostupne sobzirom na životni standard. Sa druge strane luksuz je jako skup. Kafići, restorani, pizze, itd. je reko bi barem četiri puta skuplje nego u Hrvatskoj. Nekih proizvoda nema uopće za kupiti, na primjer tekući jogurt, u cijelom Dublinu nisam našao niti jedan dućan di bi mogao kupiti tekući jogurt. Ne samo da ih nemaju, već ga ne mogu pojmiti. Nema ni čokolina, e to je već problem. Na svu sreću imaju griz, zove semolina i treba dodati šećera jer očigledno naš već ima šećer u sebi a njihov ne. Voće je dosta dobre kvalitete, čak i u super marketima, to je ugodno iznenađenje.

Neznam što više da napišem. Ja sam se sad trajno smjestio i tko želi, uz uvijet da donese sa sobom čokolino, može doći u posjetu. Ovdje je život vrlo ugodan i ima puno toga za vidjeti.